Prejedanje – Binge eating

Prejedanje se definira kao ponavljajuće epizode prejedanja (najmanje 1 puta sedmično u zadnja 3 mjeseca) tokom kojih se u kratkom vremenu (obično kraćem od 2 h) pojede značajno veća količina hrane od one koju bi osoba prosječno pojela u sličnim okolnostima a praćene su osjećanjem gubitka kontrole nad jedenjem odnosno nemogućnošću suzdržavanja od ili nemogućnošću prekidanja jedenja.

Epizode prejedanja imaju najmanje tri od sljedećih karateristika: – jedu se velike količine hrane i bez osjećaja gladi, – jednje je mnogo brže nego uobičajeno, – jede se sve do osjećaja neugodne zasićenosti, – jede se nasamo zbog osjećaja stida zbog količine pojedene hrane, – nakone jedenja se javlja osjećajnje gađenja prema sebi, depresija ili snažna krivnja.

Prejedanja mora pratiti izrazita nelagoda zbog prejedanja. Osobe se obično srame i nastoje sakriti svoje simptome te se prejedanje odvija obično u potaji ili što je moguće neprimjetnije. Najčešći prethodnik prejedanju su neugodne emocije. Prejedanje se odnosi više na količinu nego na želju za nekom posebnom vrstom hrane. Tokom epizoda prejedanja osobe jedu i hranu koju bi inače izbjegavali.

To je najčešći poremećaj prehrane. Češći je kod žena ali razlika omjera muškarci:žene je manja nego kod bulimije nervoze. Javlja se u osoba normalne ili povećane tjelesne težine te kod pretilih. Skoro polovina osoba sa ovim poremećajem su pretile. Međutim treba imati na umu da poremećaj prejedanja nije isto što i pretilost iako je postori povezanost sa povećanom tjelesnom težinom i pretilošću u osoba koje traže pomoć. Javlja se u oko 25% pacijenata koji traže medicinsku pomoć zbog gojaznosti i u 50-75 % visoko gojaznih (BMI veći od 40).

Malo je toga poznato o razvoju ovoga poremećaja.  Obično počinje u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi ali može i u kasnijoj odrasloj dobi.  Tok u smislu težine i trajanja je usporediv sa bulimojom nervozom. Nije uobičajeno da se poklapa sa dugim poremećajima prejedanja.

Modaliteti liječenja uključuju psihoterapiju i farmakoterapiju kao i grupe samopomoći. Nađeno je da psihoterapija dovodi do smanjenja prejedanja i pridruženih problema (npr. depresije); međutim, ispitivanja nisu pokazala da psihoterapija dovodi do značajnog gubitka tjelesne težine. Psihoterapija u kombinaciji s psihofarmakološkim tretmanima poput  (SSRIs) pokazuje bolje rezultate nego sama psihoterapija. Vježbanje u kombinaciji sa psihoterapijom je također pokazalo smanjenje prejedanja. Kognitivno-bihejvioralna terapija se smatra najefikasnijim psihoterapijskim tretmanom poremećaja hranjenja. Interpersonalna psihoterapija (IPT) se  pokazala efikasnom u liječenju poremećaja jedenja; ona se fokusira na međuljudske probleme koji doprinose poremećaju više nego na same smetnje u načinu jedenja.

Grupe za samopomoć, pokazale su se korisnim za pacijenate s poremećajem jedenja.

U liječenju simptoma prejedanja mogu biti korisni nekoliko različitih lijekova SSRI (fluoksetin fluvoksamin, citalopram i sertralin), desipramin, imipramin, topiramat i sibutramin.  SSRI su pokazali poboljšanje raspoloženja kao i prejedanja. Neke studije pokazale su da je tretman s visokim dozama SSRI (npr. fluoksetin od 60 do 100 mg) često u početku doveo do gubitka kilograma. Međutim, gubitak težine je obično bio kratkotrajan, čak i kada je lijek nastavljen, a težina se uvijek vraćala nakon prekida lijekova. Amfetamin i lijekovi slični amfetaminu mogu pomoći, ali dugoročno su od male koristi.

Većina istraživanja pokazuju da je dodavanje psihoterapije liječenju  efikasnije od propisivanja samog lijeka. Na primjer, studije pokazuju da je psihoterapija (KBT) bila bolja od fluvoksamina ili desipramina kao monoterapija za poremećaj prejedanja; međutim, kada se psihoterapija koristila u kombinaciji s lijekom, primijećeno je više poboljšanja u pogledu gubitka kilograma u odnosu na samu psihoterapiju.