Općenito o poremećajima ličnosti

Nečiju ličnost čini način/obrazac mišljenja, shvatanja, reagiranja i vezivanja odnosno unutarnjeg doživljavanja i ponašanja, koji su duboko ukorijenjene u osobi i relativno stabilni tokom vremena i u različitim situacijama. O poremećaju ličnosti govorimo kada taj način/obrazac značajno odstupa od očekivanog u kulturi kojoj ta osoba pripada odnosno kada su te osobine tako rigidne i maladaptivne (neprilagođene) da ometaju funkcioniranje.

Takav način razmišljanja, doživljavanja i ponašanja je pervazivan (prisutan u različitim situacijama) i nefleksibilan, ima početak u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, ne mijenja se značajno tokom vremena, te dovodi do patnje ili oštećenja u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja.

Iako se koristi izraz poremećaj,u stvari se radi se o stanju koje je dio ličnosti kao njegova crta odnosno vrlo naglašena osobina te ličnosti.

Zašto se govori o poremećaju ili dijagnozi ako je to dio ličnosti? – Zbog toga što takav način ponašanja i doživljavanja toj osobi ili osobama u njenoj okolini, izaziva poteškoće u funkcionisanju. Većina je uznemirena svojim životom te ima poremećene odnose u društvu ili na poslu.

Neka obilježja poremećaja ličnosti mogu se vidjeti kod svake osobe (osobito u frustrativnim životnim situacijama). Kako onda razlikovati zdrave do poremećanih ličnosti? Gdje postaviti granicu normalnog?  – Kod poremećaja ličnosti imamo ekstremna ili značajna i dugotrajna odstupanja od načina na koji prosječna osoba u određenom kulturalnom okruženju doživljava, razmišlja, osjeća i odnosi se prema drugima.

Uobičajeno prve naznake razvoja poremećaja ličnosti mogu se primijetiti u mladosti, adolescenciji ili u mladoj odrasloj dobi. Mnoge osobine traju tokom dužeg životnog razdoblja dok neke s godinama slabe a neke se mogu promijeniti. Za razvoj tih poremećaja je uvijek odgovorno sadjejstvo biološke (genetske) zadatosti  i iskustava ranih odnosa u porodici u kojoj dijete odrasta. Većina težih poremećaja uvijek ima u anamnezi postojanje trauma ili neadekvatnih odnosa u primarnoj porodici.

S poremećaji ličnosti su istodobno česti poremećaji raspoloženja, anksioznost, ovisnosti i poremećaji hranjenja. Osobe s teškim poremećajima su u velikom riziku od hipohondrije i nasilnog ili samoštetnog ponašanja. Njihovo roditeljstvo može biti nedosljedno, s emocionalnom udaljenošću ili s previše emocija, zlostavljajuće ili neodgovorno, što dovodi do tjelesnih i psihičkih tegoba u njihove djece.Osobe s poremećajima ličnosti često frustriraju i razbješnjuju osobe oko sebe (uključujući i ljekare).

Smatra se da oko 13% stanovništva ima jedan od poremećaja ličnosti. Antisocijalni poremećaj  se pojavljuje u oko 2% stanovništva, a muškarci nadmašuju žene u omjeru od 6:1. Granični poremećaj  se javlja u oko 2% stanovništva, a žene nadmašuju muškarce s 3:1.

Poremećaj ličnosti može biti i sekundaran – nakon doživljene velike traume u životu (poremećaj ličnosti nako traumatizacije). Tom poremećaju može ali ne mora prethoditi period smetnji iz kruga PTSP-a. Drugi primjer sekundarnog poremećaja ličnosti je nakon organske bolesti ili ozljedi mozga, što može dovesti do “organskog poremećaja ličnosti”.

Dijagnoza i podjela

Esencijalni kriteriji su da ponašanje i funkcioniranje uzrokuje značajne probleme samom pacijentu ili drugima, da je to dugotrajno i u tolikoj mjeri prisutno da se bolesnik zapravo ne može sjetiti da je ikada bio drugačiji.

Da bi dijagnosticirali poremećaj ličnosti treba zadovoljiti 3P kriterij, odnosno ponašanje treba biti:

Patološko – odstupajuće od očekivanog,

Perzistirajuće – učestalo prisutno tokom najmanje pet godina i

Pervazivno – prisutno i jasno vidljivo u različitim situacijama.

Ovaj trajni obrazac se ne može bolje objasniti kao manifestacija ili posljedica nekog drugog psihičkog poremećaja, niti se može pripisati fiziološkim učincima neke psihoaktivne tvari (droga, lijekovi) ili drugim zdravstvenim stanjem (npr. ozljeda glave).

Bolesnici često nemaju uvida u poremećanost svog načina mišljenja, doživljavanja i ponašanja, stoga se obrada u početku zasniva na podacima onih koji su u dodiru s bolesnikom. Na poremećaj mogu upućivati opserviranje ili podaci o emocionalnim reakcijama bolesnika, njihovom shvatanju o tome što im uzrokuje tegobe, te kako se drugi prema njima ponašaju.  Često sumnja na poremećaj osobnosti nastaje iz nelagode koju osjeti ljekar, osobito ako se on počne osjećati ljutim ili defenzivnim.

Općenito osobe s poremećajem ličnosti rijetko traže stručnu pomoć i lahko odustaju od liječenja. Na liječenje ih dovode članovi porodice, rjeđe dolaze sami kada osjećaju patnju a to je kada postojeći adaptacijski mehanizmi, odnosno vještine suočavanja nisu dostatne za trenutno stanje. Kod većine poremećaja ličnosti terapija izbora je psihoterapija i to prvenstveno psihodinamska psihoterapija i kognitivno bihevioralna terapija. Farmakoterapija, odnosno lijekovi, se koriste za ublažavanje simptoma.

Neovisno o specifičnim smetnjama zbog kojih se jave na liječenje, mnogi pacijenti tokom terapijskog procesa shvate kako je ono što pokušavaju promijeniti čvrsto povezano s onim što jesu. Stoga je potrebno da terapeut prepozna njihov psihološki uzorak funkcioniranja i pomogne im shvatiti zbog čega im se opetovano događaju određene vrste tegoba i patnje. Razumijevanje pojedine osobe i njenog razvoja može biti važnije za liječenje od poznavanja određenog poremećaja ili vladanja određenom tehnikom.

Razlikuje se najmanje 10 poremećaja ličnosti koji se dijele u 3 skupine:

Skupina A – čudni/ekscentrični: Osobe iz ove skupine su daleke, distancirane i nepovjerljive.

Skupina B – dramatični/nestabilni: Ove su osobe emocionalno nestabilne, impulzivne i žestoke.

Skupina C – ustrašeni/anksiozni.: Ovi su osobe često nervozne, pasivne ili ukočene i zabrinute.

Opisano je još nekoliko tipova ličnosti koji nisu svrstani u klasifikacije: Pasivno–agresivna (negativistička) ličnost, Ciklotimna ličnost, Depresivna (mazohistička) ličnost

Liječenje

Liječenje je teško. Razlog je to što jedan značajan dio osoba koje pate od  poremećaja ličnosti nemaju mogućnost spoznaje da nešto nije u redu s njima – uglavnom “dijagnozu” postavlja okolina, pa tu izostaje potreba pojedinca da uočava svoje stanje kao nešto što treba liječiti. Onaj dio osoba zahvaćenih tim poremećajima koji imaju i vlastitu patnju ima i šansu za motivacijom. No čak i tada to liječenje nije lahko, uobičajeno uključuje kombinaciju više pristupa, na primjer upotreba lijekova (stabilizatori raspoloženja, antidepresivi, pa čak i antipsihotici), individualnu i grupnu psihoterapiju itd.

Premda liječenje ovisi o vrsti poremećaja ličnosti, vrijede neka opća pravila. Treba poduzeti rani pokušaj da osoba shvati kako osnova problema zapravo leži u tome ko je ona sama. Ponašanje porodica i prijatelja može pojačavati ili ublažavati bolesnikovo problematično ponašanje ili misli. Njihovo uključivanje u liječenje pomaže i često je od osnovne važnosti. Drugo pravilo je da liječenje poremećaja osobnosti traje dugo. Kako bi takve osobe postale svjesne svojih obrambenih mehanizama, uvjerenja i neprilagođenih načina ponašanja, obično su potrebna ponavljana suočavanja dugotrajnom psihoterapijom ili grupnom terapijom.

Budući da je poremećaje ličnosti posebno teško liječiti, važni su terapeuti s iskustvom, entuzijazmom i razumijevanjem bolesnikovih očekivanih područja emocionalne osjetljivosti, te uobičajenog načina nošenja s njima. Samo ljubaznost i usmjeravanje ne liječe poremećaje ličnosti. Liječenje može uključivati kombinaciju psihoterapije i lijekova. Međutim, simptomi baš ne reaguju na lijekove.

Prvi je cilj ublažavanje anksioznosti ili depresije, te lijekovi mogu biti od pomoći. Smanjenje okolinskog stresa također može brzo ublažiti takve simptome. Poremećaji prilagođivanja poput bezobzirnosti, društvene izdvojenosti, nedostatka upornosti ili napada bijesa mogu se tokom mjeseci promijeniti. Učinkoviti su i grupno liječenje i promjena ponašanja, ponekad u okviru dnevne bolnice ili boravka u njoj. Prilikom promjene društveno nepoželjnih ponašanja također može pomoći sudjelovanje u grupama za samopomoć ili porodičnom liječenju. Kod graničnog, antisocijalnog ili izbjegavajućeg poremećaja ličnosti najvažnije su promjene ponašanja. Dijalektička bihevioralna terapija (DBT) se pokazala učinkovitom kod graničnog poremećaja ličnosti. DBT, koja obuhvaća sedmičnu individualnu i grupnu psihoterapiju kao i telefonski kontakt s terapeutom između zakazanih sastanaka, ima za cilj da pomogne bolesniku pri razumijevanju vlastitog ponašanja i da ga nauči rješavanju problema i prilagođivanju. U osoba s graničnim i izbjegavajućim poremećajem ličnosti učinkovita je psihodinamska terapija. Važna sastavnica ovih oblika liječenja je pomaganje bolesnicima s poremećajem ličnosti da reorganiziraju svoje osjećaje te da razmišljaju o učincima koje njihovo ponašanje ima na druge.

Za promjenu međuljudskih (interpersonalnih) problema, poput ovisnosti, nepovjerenja, oholosti i manipulativnosti, obično treba više od jedne godine tretmana. Kamen temeljac za postizanje međuljudskih (interpersonalnih) promjena je individualna psihoterapija koja pomaže bolesniku da shvati izvor svojih međuljudskih problema. Terapeut mora ponavljano isticati koje su neželjene posljedice bolesnikovih misli i ponašanja te ponekad mora postaviti i granice bolesnikovom ponašanju. Takva je terapija esencijalna kod histrionskog, ovisničkog ili pasivno–agresivnog poremećaja ličnosti.

Za neke bolesnike s poremećajima ličnosti kod kojih su pristupi, očekivanja i uvjerenja mentalno organizirani (npr. narcistički ili opsesivno–kompulzivni tipovi), preporučljiva je psihoanaliza (obično traje tri i više godina).