Bulimija nervosa

Bulimia (lat.)  Βουλῑμία (grč.) “proždrljiva glad”, nervosa (lat.) vezano za nerve.

Bulimija nervoza označava ponavljajuće epizode prejedanja praćene neprikladnim kompenzacijskim postupcima što je povezano sa neopravdanom samoocjenom oblika tijela ili njegove težine.

Bulimija se dijagnostikuje kada se: (1) epizode prejedanja pojavljuju relativno često (dva puta sedmično ili više) tokom najmanje 3 mjeseca; (2) kompenzacijsko ponašanje prakticira nakon prejedanja kako bi se spriječio porast tjelesne težine – prvenstveno samoinducirano povraćanje, zlouporaba laksativa, diuretici ili zlouporaba emetika (80% slučajeva), i manje, samo teška dijeta i naporna vježba (20% slučajeva); (3) težina nije jako smanjena kao kod anoreksije nervoze; i (4) pacijent ima morbidni strah od debljine, nemilosrdan nagon za mršavošću, ili i jedno i drugo. Prilikom postavljanja dijagnoze bulimije nervoze, kliničari bi trebali istražiti mogućnost da je pacijent imao kratak ili dugotrajan prethodni period anoreksije nervoze, koji je prisutan u otprilike polovini onih s bulimijom.

Epizode prejedanje karateriziraju: unos velikih količina hrane u kratkom vremenskom periodu (obično manje od 2 h) i osjećanje gubitka  kontrole nad jedenjem (nemogućnost suzdržavanja ili prekida jedenja) u tom periodu. Osobe se obično srame ovoga problema i nastoje sakriti simptome te se prejedanje obično odvija u potaji ili što je moguće neprimjetnije. Prejedanje prestaje nakon društvenog ometanja ili nakon javljanja fizičke nelagodnosti (bol u trbuhu ili mučnina), i često je praćeno osjećanjem krivnje, neraspoloženjem ili samo-gnušanjem.

Ponavljajući kompenzacijski postupci za sprječavanje dobivanja na težini najčešće podrazumijevaju samoizazvano povraćanje ali je česta i zloupotreba lijekova (laksativa, diuretika ili drugih), post ili pretjerano vježbanje. Mnogi koriste nekoliko različitih metoda.

Ove osobe nekada jako liče oboljelima od anoreksije nervoze po svom strahu od porasta tjelesne težine, želji da smršaju i jačini nezadovoljstva vlastitim tijelom. Za razliku od pacijenata s anoreksijom, oni s bulimijom mogu održavati normalnu tjelesnu težinu ili su čak pretili.

Bulimija nervoza je češća od anoreksije. Kao i kod anoreksije nervoze, bulimija je znatno češća u žena nego u muškaraca. Omjer muškaraci:žene iznosi približno 1:10. Procjene se kreću od 1% do 4% kod mladih žena. Početak je češće kasnije u adolescenciji nego kod anoreksije a može se (prvi puta) javiti čak i u ranoj odrasloj dobi. Otprilike 20% žena na fakultetima doživljava prolazne bulimične simptome u nekom trenutku tokom studija. Iako je bulimija nervoza često prisutna kod mladih žena normalne težine, ponekad imaju historiju pretilosti. U industrijaliziranim zemljama prevalencija je oko 1% opće populacije.

Bulimija nervoza kao i anoreksija obično počinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, rijetko prije puberteta i nakon 40 godine života. Povraćanju obično prethodi prejedanje (binging) i traje oko 1 godinu. Prejedanje često počinje tokom ili nakon dijeta za smanjenje tjelesne težine. Epizodu prejedanja često prati depresija, ponekad nazvana poslijeprejedajuća (postbinge) patnja. Tokom prejedanja, pacijenti jedu slatku, visokokaloričnu hranu i općenito mehku ili hranu glatke teksture, poput kolača. Hranu jedu potajno i brzo, a ponekad je i ne žvaču. Iako su neredovite menstruacije ili amenoreja često prisutne većina pacijenata s bulimijom je seksualno aktivna s normalnim ili visokim libidom. U anamnezi osoba s bulimijom ponekad se otkrivaju pika i borbe oko obroka.

Pacijenti s bulimijom trebaju redovne stomatološke preglede budući da kiselina u povraćenom sadržaju često narušava zubnu caklinu.

Podtipovi: Purgatvni tip. Pacijenti se redovito upuštaju u samoinducirano povraćanje ili upotrebu laksativa ili diuretika. Mogu biti pod  rizikom od određenih medicinskih komplikacija kao što su hipokalijemija zbog povraćanja ili zlouporabe laksativa i hipohlorna alkaloza. Oni koji povremeno povraćaju u riziku su i od perforacije/rascjepa želuca i ezofagusa, mada su te komplikacije rijetke.

Nepurgatvni tip. Bolesnici primjenjuju strogu dijetu, post ili snažnu tjelovježbu, ali se ne upuštaju u redovito pročišćavanje. Pacijenti su obično pretili.

Bulimiju nervozu karakterišu veće stope djelimičnog i potpunog oporavka u poređenju sa anoreksijom. Oni koji se liječe se mnogo bolje oporavljaju i imaju bolju prognozu od neliječenih. Neliječeni pacijenti imaju tendenciju da postanu hronični ili mogu s vremenom pokazivati male, ali općenito neznačajne stepene poboljšanja. Lošiji ishod je povezan sa historijom zloupotrebe psihoaktivnih supstanci i dužinom trajanja poremećaja.

Psihoterapija treba biti prva linije tretmana. Kognitivno-bihevioralna terapija se smatra tretmanom prve linije za bulimiju. Dinamička psihoterapija taakođer ima značajno mjesto u razumijevanju i tretmanu bulimije.

Antidepresivni lijekovi pokazali su se korisnim u liječenju bulimije. To uključuje selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI), na prvom mjestu fluoksetin, u visokim dozama (60 do 80 mg dnevno). Imipramin, desipramin, trazodon i inhibitori monoamin oksidaze (MAOI) bili su od pomoći. Općenito, većina antidepresiva djelotvorna je u dozama koje se obično daju u liječenju depresivnih poremećaja. Karbamazepin i litij nisu pokazali značajne rezultate u liječenju prejedanja, ali su korišteni u liječenju bolesnika s bulimijom nervozom s komorbidnim poremećajima raspoloženja, kao što je bipolarni poremećaj. Ne treba uključivati samo farmakoterapiju bez psihoterpije.

Većina pacijenata sa nekompliciranom bulimijom ne zahtijevaj hospitalizaciju. U nekim slučajevima – kada je prejedanje izvan kontrole, kada ambulantno liječenje ne djeluje, ili kada pacijent pokazuje dodatne psihijatrijske simptome kao što su suicidalnost i zloupotreba psihoaktivnih supstanci – hospitalizacija može biti neophodna. Osim toga, poremećaj elektrolita i poremećaji metabolizma nastali kao posljedica intenzivnog pročišćavanja mogu zahtijevati hospitalizaciju.